Momentalizam, drugi dolazak

nedjelja, 13.01.2008.

ramp?

Dakle. Vraćao sam se u svoj podrum, to je bilo prije nekih sat i pol, i baš sam prolazio kraj crkve dok su ljudi izlazili iz nje. pomislio sam kako bi bilo da opet uđem unutra i samo razmišljanje me navelo da se osjećam drugačije jer razmišljao sam da ako sam unutra, makar ne vjerovao, nešto bih osjećao u vezi svega toga. neko značenje bi se našlo u svemu tome. tad sam se ulovio kako se osjećam lakšim, nekako sam kao klizio, blago lebdio, a ne hodao. pa sam pak pomislio da ako samo razmišljanje o vjeri učini to čovjeku, kako bi onda bila ona prava stvar. zanimljivo doista, no meni trenutno od nikakve koristi jer ne mogu se natjerati da vjerujem, a nikako da krene samo od sebe. nekad mi se čini da vjerujem, ali mislim da je to samo strah od mogućnosti njegova postojanja, jer ako postoji, onda sam naježio. šta je je. kako god okrenem, ne mogu biti siguran u sve to, mislim, ako dovoljno relativno razmišljam on može biti stvaran jednako onoliko koliko može biti nestvaran, dakle i može biti, a i nemora. ne vjerujem, ali ne isključujem mogućnost da on doista postoji. i...mislim da je to sasvim ok.

no dobro, nije samo stvar u tome dali vjerujem ili ne. nesigurnost i dualnost me okružuju kao ovaj zrak i, kao i od zraka, i od ovog čovjek polako stari i umire. nevalja biti toliko neodlučan, ali ne mogu si pomoći - za sve što zamislim/vidim/čujem/bilo kako doživim isto tako zamislim/vidim/čujem/bilo kako doživim suprotnost tome, više suprotnosti. ne znam, sve to izgleda toliko ubitačno. i je zapravo, ali eto. zato često kažem da je bolje da znam sve, ali shvatim nemogućnost toga, ili da ne znam ništa (neznanje doista jest blagoslov) jer ova sredina ubija čovjeka. iz toga slijedi ovo

Kad sam bio mlad činilo se da je život tako
prekrasan
čudo, o bio je prekrasan, magičan
i sve ptice na drveću, one bi pjevale
tako sretno, zaigrano gledajući me
ali onda su me poslali da naučim biti
osjećajan, logičan, odgovoran, praktičan
i gurnuli su me u svijet gdje samo mogao biti
tako ovisan, kliničan, intelektualan, ciničan

postoje trenutci kad čitav svijet spava
pitanja idu previše duboko
za tako jednostavna čovjeka
možeš li mi molim te, molim te reći što smo naučili
znam da zvuči apsurdno, ali molim te reci mi tko sam

sad...pazi što kažeš ili će te nazivati radikalom
liberalom, fanatikom, kriminalcem
zašto se ne upišeš, voljeli bi znati
da si prihvatljiv, ugledan, biljka

po noći kad čitav svijet spava
pitanja idu previše duboko
za tako jednostavna čovjeka
možeš li mi molim te, molim te reći što smo naučili
znam da zvuči apsurdno, ali molim te reci mi tko sam

Znalci će znati otkud to. preveo sam čisto iz raloga da ne bude besramni copy-paste.
eto. da. trenutno bi bilo tako.

13.01.2008. u 21:05 • 7 Komentara • Print • #

subota, 05.01.2008.

zašto ne?

i tak. eventualno sam pronašao savršen sažetak ovog teksta, pa ako vam se neda čitati slobodno skrolajte na drugi komentar, odgovor londonskom nebu.

Eto i nova godina je prošla, šta da se priča. nova godina ko nova godina - parada pijanstva i kiča. no ono što sam zapamtio od svega je da su svi poludjeli na tim famoznim novogodišnjim odlukama, da, svi koje znam, čast iznimkama, su donjeli neke odluke kije planiraju ostvariti. kad me pitaju za moje kažem što jasnije mogu "odlučio sam ne odlučivati" - neki me blijedo gledaju, neki kažu da sam zabrijao, neki pak stanu pričati kako im je na faksu, dok neki mudro šute. iskreno, ne vjerujem u te odluke ništa više negu u bilo što drugo, ne volim ih donositi općenito, a kamoli neke koje se odnose na cijelu godinu jer znam da ništa neće biti od toga. previše je stvari u pitanju da bih se ograničio na jednu fiksu ideju. možda griješim jer možda takve ideje kojih ćemo se držati jačaju karakter, no to mi je pak svejedno jer mislim da se karakter ne stvaramo mi već se on polako kleše od strane vanjskih utjecaja. zato, stoga, dakle - ništa od novogodišnjih odluka.

idemo dalje (samo da napomenem da mi je glupo togovoriti zbog očitih razloga, ali eto, izraz se ustoličio kao jedini za izricanje nastavljanja akcije, pa šta ću...možda malo nabaciti nekonformističku spiku i reći...)

nastavljamo...

prije sam pisao o spoznajama, trenutcima svoje vrste i kako one ponekad negativno, ponekad pozitivno utječu na nas. nedavno me jedna lupila lopatom u čelo, ili da se bolje izrazim, pregazila me kao šleper mačku, nakon nje je od mene ostala samo mrlja žaljenja i donekle bijesa. nažalost, mačka je gore prošla u svakom slučaju, ali tako je kako je. uglavnom, spoznaja kao što se moglo zaključiti nije bila pozitivna, ne samo da je bila negativna, ona je bila ono što je antiproton protonu, nešto sasvim drugačije, sasvim obrnuto (ako griješim, slobodno me ispravite, ja sam vjerovatno zadnja osoba koja bi nešto pametno rekla o fizici...lažem, znam ja neke stvari, stvari koje mi nisu trebale - mogao sam objasniti pomak prema ovom ili onom, ali o otporu nisam znao ni za lijek)...gdje sam stao...lapata, mačka, proton, anti... da.
iskusto nije bilo nimalo ugodno, naravno to nitko nije smio znati jer sam vješto pokrenuo svoj poznati humoristični obrambeni mehanizam...prokleti bili, svi oni misle...vidjet će...vidjet će
nastavljamo. i ostatku svijeta status quo je bio i ostao, no jednom malom mjehuru iskrsnula je pukotina i on se raspao u veličanstvenom uzviku koji je zvučio nekako ovako "faaaaaaaaaaaaaaaaaaaaak" i nastalo je hrpa malih, još opasnijih mjehura. opako me gledaju sad.
svejedno. to je bio jedan od trenutaka. i sad...prema osnovnim tezama MOMENTALIZMA, moram nastaviti dalje jer je ono, nakon trenutka možda i bitnije, tad će se vidjeti da li ću ostati živ ili malo manje živ. no već mi je health-bar ionako nizak. trebao bih pripaziti i po običaju potisnuti sve, al jbg, ne ide to tako. sjećanje ostaje, a od njega nema života i svime time sam sad službeno u kurcu (pardon na izrazu).

inače...smatrajte ovo kao drugi dolazak vjerovatno jedinog momentalista

ranojutarnji update (4:01h)

Slartibartfast je, nažalost, uvijek u pravu.

05.01.2008. u 18:36 • 4 Komentara • Print • #

subota, 29.12.2007.

Ej

pozdrav i tome slično

evo odlučih još jednom probati zaplivati blog vodama. neko vrijeme me to pralo, no onda mi se više nije dalo, dobro...dalo mi se, ali napravio sam ono što često radim i učinio ono što ne želim učiniti - obrisao sam sve postove jer sam mislio da ako nemam prijašnjih postova neću htjeti više pisati, a i mislio sam baš vidjeti kako ću se osjećati nakon toliko sjećanja samo tako izbrisanih.
neko vrijeme je ta teorija držala vodu, ali eto u zadnje vrijeme pokušavam opet početi pisati jer volim to, rekli su mi da počnem, možda i mam nešto za reći (više sebi nego drugima), nemam pametnijeg posla.

nakupilo se priča u mom odsutstvu. od jednog dečka i njegove majke kraj kojih većinu večeri prolazim kad se vraćam s faksa, preko ponovno saznatih spoznaja (to su one koje sam spoznao, ali sam ih odlučio svjesno ignorirati samo da bi ih opet spoznao, ali malko potencirane teretom vremena i onoga što se nakupi u njemu), do večerašnjeg krvavog neba nad mojim gradom i svježeg zraka kojeg sam maloprije udahnuo svom snagom mojih pluća misleći da ću se možda sjetiti nečega...možda osjetiti nešto treće..
no evo sad pišem ovo, možda je i upalilo.

i evo ga. upravo u ovom trenutku me prošao žar za pisanjem novih stvari. a tako to ide, sjetim se nečega, drži me malo i onda prođe. zbivalo se to mnogo puta, nečeg bi se sjetio, ali, u većini slučajeva zbog moje ljenosti, bih pustio da prođe.

ne znam...dok sam si zamišljao ovaj tekst u glavi, imao je nešto na kraju. neku poruku ili što već, ali i to je nestalo.

uglavnom

to je zasad to. sad nastavljam čitati jedan od razloga zbog kojeg pišem, ako i nije razlog onda je definitivno ono što je oblikovalo način na koji pišem...
za znalce - NE PANIČARITE, ispisano lijepim, ugodnim slovima.

29.12.2007. u 00:30 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2008
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31